Piše: Aleksandra Stanković

Ideja o vještačkoj inteligenciji prvo je zasijala kao plamen stidljivo samo u mašti, da bi buknula kroz književnost i naučnu fantastiku, a u XXI vijeku više niko nema sumnju da su roboti naša neminovna budućnost. Premda su prvenstveno napravljeni da zamijene ljude na teškim poslovima u fabrikama, ili pomognu u liječenju i njezi pacijenata, naučnici žele da idu korak dalje. Cilj je stvoriti mašinu koja može da misli i vodi dijalog poput čovjeka. Da li će u tome uspjeti?

U romantičnoj science fiction drami “Her”, koja je 2014. godine nagrađena Oskarom za najbolji scenario, glavni junak vodi razgovor sa Samantom, operativnim sistemom. Ona je pametna, živahna i vodi dijalog koji se ne razlikuje od onog koji svakodnevno vodimo sa bliskim prijateljima. Može da prepozna naše emocije, trenutno raspoloženje, pa čak i da se smije, ne bi li razgovor izgledao što prirodnije. Postavlja se pitanje – koliko se ova ideja temelji na realnim osnovama, odnosno, da li je moguće napraviti mašinu koja može da misli i ima spontane reakcije?

Istraživači Crystal Chao i Andrea Thomaz sa Instituta za tehnologiju iz Džordžije napravili su robota po imenu Simon, koji treba da promijeni način na koji ljudi pričaju sa mašinama. Današnji dijalog vještačke inteligencije radi na vrlo prostom principu, poput toki-vokija: robot govori, zatim čovjek postavi pitanje. Svaka poruka mora imati jasan početak i kraj.

Robot Simon

Jasno je da ljudi ne pričaju na taj način, prekidamo jedni druge, izgovaramo pokatkad pola riječi. Kompjuterski programi poput Siri, Google Now, Cortana i drugih glasovnih asistenata napravili su velike pomake u prepoznavanju govora, obradi prirodnog jezika i sintezi govora. No, da bi dijalog na relaciji čovjek – robot bio bolji, moraće da se poboljša ne samo ono što će roboti reći, već i kako će to uraditi.

“Inspiraciju za rad sam dobio tokom razgovora sa drugom grupom naučnika na Institutu koja je radila na računarskom sistemu za virtuelno pozorište. Svi smo htjeli da dodatno istražimo kako se tokom ljudske interakcije ispoljava dominacija. Neki od pokazatelja su neverbalni znakovi poput načina na koji držite tijelo, ali veliki dio dominacije se sastoji u tome koliko onaj koji učestvuje u razgovoru ima priliku da dominira na govornom području”, objasnio je Chao za Spectrum.

Roboti su postali sposobni za obavljanje mnogobrojnih poslova, čak se šalju i kao pomoć astronautima u svemiru. Ali kada je u pitanju govor, postoje velike prepreke i izazovi.

Za robota Simona razvijen je model zahvaljujući inženjerskom softveru CADENCE koji omogućuje da razumije koncept kada treba da govori i “upadne” u razgovor. Simon je dobio dva govorna obrasca: aktivni i pasivni.

Za aktivne govore, Simon je programiran da bude ekstrovertan, govori opširno i glasnije. Ova njegova verzija je društveno prihvatljivija i dopadljivija. Međutim, kada je postavljen na tzv. pasivni govor, Simon je govorio manje i dopuštao ljudima da više pričaju.

“Očekivali smo da će se, što je robot aktivniji, više percipirati kao ekstrovertni tip i socijalno privlačan. Ali kada je izuzetno aktivan, Simon zapravo djeluje vrlo egocentrično, kao da ne mari uopšte da govori sa nekim i onda je manje zanimljiv”, kazala je naučnica Tomas za Engineering.

Rezultati njihovog istraživanja objavljeni su u časopisu Journal of Human-Robot Interaction. Simon je do sada napredovao u kućnim poslovima i navigaciji i na tim poljima pruža nevjerovatnu pomoć. Tomas kaže da bi voljela da roboti u budućnosti pomažu u kreiranju boljeg socio-okruženja.

Ovi istražitelji nijesu jedini koji sanjaju o usponu vještačke inteligencije. Japan je napravio veliki proboj u robotici sa svojim nevjerovatno humanoidnim androidima. Dva tima Hanson Robotiks i Hiroši Išiguro rade na usavršavanju i stvaranju robota koji liče na ljude. Oni su stvorili Sofi, najnaprednijeg androida, koji može da oponaša čak 62 izraza lica. Program pomoću kojeg je napravljena omogućava joj da pravi kontakt očima i prepoznaje sagovornike, a kombinacija prepoznavanja glasa Alfabet Google Chroma i drugih alatki omogućavaju Sofi da vodi pametnije, odnosno, smislenije razgovore.

Prema planovima japanske vlade, do 2020. godine, kada bi u Tokiju trebale biti održane Olimpijske igre, država mora da izvrši revoluciju, koja će se ogledati u korištenju robota u najrazličitijim sferama života: u poljoprivredi, medicini, graditeljstvu, itd.

I njihovi susjedi ne zaostaju u trci. U Šangaju, recimo, ove godine na Svjetskom sajmu robota prikazano je na hiljade budućih zvijezda vještačke inteligencije poput robota Jia-Jia, koja izgleda kao stvarna žena i predstavlja novu generaciju interaktivnih robota. Ona može sama da hoda, donosi stvari, a s njom možete i da razgovarate, jer, zna čak stotine fraza.

Inženjeri konstantno usavršavaju robote i čine ih sve pametnijim.
Automobili bez vozača postali su stvarnost, ali algoritam ne anticipira sve okolnosti sa kojima se vozilo susreće u saobraćaju. Programirana mašina još uvijek ne može samostalno da vozi automobil zbog, na primjer, problema sa senzorima tokom vremenskih nepogoda, ili velikog broja ljudi, koji neće voziti na način kao što to čini vozilo na auto-pilotu, bezbjedno, precizno i shodno pravilima.

No, glavna prepreka, zapravo, sastoji se u tome što mašinu treba naučiti da misli i ima svijest o sebi. Jasno je da se misaoni i intelektualni napredak sastoji upravo od rušenja prethodnog načina mišljenja, odnosno, učenja iz grešaka. Stvaranje nepogrešivog mišljenja sigurno ne može nadmašiti ljudski progres, odnosno zamijeniti ljude.

Uz to, ono što nas čini ljudima je najveća boljka naših prijatelja robota. I kako kaže (android paranoid) Marvin iz Autostoperskog vodiča kroz galaksiju: “Moja sposobnost za svakodnevne umne djelatnosti je bezgranična poput samog svemira, izuzev, naravno, sposobnosti za sreću.”

Pošalji nam svoju priču

 

Verification