Select Page

Endemi naše flore: posebnost koju treba štititi

Endemi naše flore: posebnost koju treba štititi

Priroda je izvor beskonačnih varijacija. Eonima je evolucija oblikovala bića koja se savršeno uklapaju u sredinu u kojoj žive. Ta sposobnost prilagođavanja sredini neke je organizme napravila toliko spečificnim da mogu da prežive samo u okviru oštrih granica određenog staništa: poput jednog planinskog vrha, ili nekog osamljenog ostrva.

Endemizam je pojava koja opisuje vrste (ili više taksonomske kategorije), koje su toliko posebne da se mogu naći samo na jednom lokalitetu na Zemlji. Značenje pojma endem je relativno. Bilo koju vrstu mogli bi da nazovemo endemom naše planete. Da bi bilo jasnije kolike su granice rasprostiranja određenog endema, dijelimo ih u nekoliko grupa.

Fauna Crna Gora

Vrste koje žive u granicama malo većeg geografskog područja nazivamo subendemima. Četinar munika (Pinusheldreichii), na primjer, živi na Balkanskom, ali i na Apeninskom poluostrvu, pa predstavlja balkansko-apeninski subendem. Areal subendema obično je disjunktan, tj. čini ga nekoliko odvojenih areala.

Baldačijeva lazarkinja
Baldačijeva lazarkinja, ima najuži areal od svih poznatih crnogorskih endema – svega par desetina kvadratnih metara

Sa druge strane, stenoendemi, ili strogi endemi, usko su lokalizovani na manja područja, kao što je jedan planinski vijenac, kanjon, ili grupa ostrva. Ovakve vrste postoje na Orjenu, Durmitoru i Prokletijama. Ako su granice rasprostiranja još uže, pa određenu vrstu možemo naći samo na jednom jedinom planinskom vrhu ili na, recimo, južnoj padini stijene, govorimo o lokalnom, odnosno isključivom endemu. Lijep primjer iz nase flore je Galium baldacci – Baldačijeva lazarkinja, koja ima najuži areal od svih poznatih crnogorskih endema – svega par desetina kvadratnih metara. Porijeklo ovako jedinstvenih i često, rijetkih vrsta, možemo tražiti u dalekoj prošlosti, ali i u novijim razdobljima.

Paleoendemi su vrste koje su nekada zauzimale ogromna prostranstva, ali usljed pritisaka iz spoljašnje sredine (klimatskih promjena, predatora, antropogenog uticaja itd.) bivaju istisnute iz najvećeg dijela svog prvobitnog areala. Danas su granice njihovih rasprostiranja usko vezane za neku malu oblast. Primjer ovako nastalog endema je gigantska sekvoja, koja je nekad živjela širom Sjeverne Amerike, a danas je prisutna u jednom malom dijelu Kalifornije.

Gigantska sekvoja

Gigantska sekvoja

Neoendem predstavlja mladi tip endema. To je vrsta koja je relativno skoro nastala, i veoma je srodna vrsti od koje se razvila. U ovom slučaju, obično se javlja neki vid prepreke (uzdizanje planina, izlivanje korita rijeke itd.) koja jednu populaciju izoluje od ostatka jedinki iste vrste. Ove dvije grupe postaju reproduktivno izolovane, a novoodvojena populacija sama nastavlja da se prilagođava malo drugačijim uslovima staništa, zbog čega drukčije i evoluira. Poslije nekog vremena, ta mala populacija dobija status nove vrste, koja živi samo na tom, preprekom odvojenom, staništu.

Broj neoendema u našim krajevima pokazuje da se naša flora nalazi u punom razvitku. Ove vrste kod nas zamjenjuju srodne oblike susjednih područja, prilagođavajući se specifičnim ekološkim uslovima.

Endemske vrste često su veoma ugrožene. Njihova osjetljivost na promjene u staništu može biti velika, što predstavlja još veći problem ako je vrsta i rijetka. Uzrok tolike osjetljivosti često proizilazi iz niske genetičke varijabilnosti, sklonosti ka samooplodnji, slaboj sposobnosti kompeticije itd.

Iščezavanje endemskih vrsta širom svijeta svakodnevna je pojava.
Iščezavanje endemskih vrsta širom svijeta svakodnevna je pojava. Najveći pritisak na ekosisteme vrši čovjek svojim aktivnostima – krčenjem šuma, prenaseljavanjem, zagađivanjem prirodnih površina, globalnim zagrijavanjem… Pored toga, čovjek, namjerno ili slučajno, izaziva naseljavanje invazivnih vrsta, tj. onih koje nisu nativne u određenom području, a svojim agresivnim širenjem mogu da istisnu nativne jedinke iz staništa.

Izučavanje endemizma otkriva interesantne puteve kojima se dolazi do razumijevanja porijekla, distribucije ili konzervacije biološkog diverziteta. Endemske vrste nisu samo jedinstveni dragulji nekog područja, niti su samo ogledalo nekog staništa. Od izuzetnog su značaja za održavanje genetske raznovrsnosti u svijetu. Endemske vrste postaju temelj kampanja za zaštitu biodiverziteta određene oblasti.

Crna Gora je poznata po brojnim endemskim vrstama, od kojih neke možemo naći samo u pojedinim regijama, ili manjim područjima. Jedna od njih je Petteria ramentacea.

PETTERIA RAMENTACEA (ZANOVIJET)

Zanovijet, negnjil ili tilovina je biljka koja je prva opisana u materijalu sakupljenom u Crnoj Gori. Endem je jugoistočnog dijela Balkana i ima status zašticene vrste. Pripada porodici mahunarki, tj. leptirnjača (Fabaceae), kao jedini član roda Petteria. Pored Crne Gore, raste u Albaniji, Hercegovini i Dalmaciji.

Svojim latinskim imenom nazvana je u čast Franca Petera (1798-1853), profesora jezika u Splitu, koji je bio i florista amater. Peter je doprinio izučavanju flore Boke Kotorske. U narodu i među istrazivačima zanovijet se smatra jednom od najzanimljivijih vrsta u biljnom svijetu Crne Gore.

Zanovijet je listopadni grm. Svojim razgranatim stablom i uspravnim, vitkim granama dostiže visinu i do 3 metra. Stablo je obloženo crnosivom, mrežasto izbrazdanom korom. Listovi su složeni, trodijelni, dlakavog ruba. U Hercegovini ovi listovi su poznati kao izuzetna hrana za stoku – tamošnji mještani ponose se jagnjetinom prefinjenog ukusa, i to samo ako je hranjena ovim listovima. Međutim za ispašu su pogodni samo pred jesen, kada se izmijeni hemijski sastav u njenim tkivima i organima

Zanovijet

Petteria ramentacea (zanovijet)

Negnjil je još jedno od brojnih sinonima koji stoje uz savremeno ime zanovijeti. Ovo ime peterija je dobila po njenom korijenju koje nastavlja da živi i po odumiranju nadzemnog dijela biljke. Korijenje je veoma razgranato pa se provlači kroz kamenjar i čvrsto obuhvata i vezuje zemljište na kom raste. Ovako negnjil aktivno štiti strme terene svojih staništa od erozije. To je čini jednom od najpoželjnijih vrsta u kulturama našeg krša.

U vrijeme cvijetanja, krajem proljeća i početkom ljeta, zanovijet daje pečat kraškom submediteranskom pejzažu, pretvarajući ga u veličanstveno zlatnožuto more. Cvijetovi, nalik na leptira zatvorenih krila, sakupljeni su u grozdaste cvasti. Šire lijep, raskošan miris, kojim privlače pčele, pa je zanovijet veoma cijenjena kao medonosna biljka, a med koji ovako nastaje jedan je od najtraženijih na ovim prostorima.

Sastojine zanovijeti najbolje su očuvane u područjima gdje je pčelarstvo dobro razvijeno, za šta zasluga, naravno, pripada pčelarima. Međutim, ova biljka ima visoku kaloričnu vrijednost, što znači da je vrlo pogodna za ogrijev. U okolini mnogih naselja ljudi je zbog toga nemilosrdno uništavaju i svoje predjele pretvaraju u goli krški kamenjar sa oskudnom drvenastom i travnatom vegetacijom.

Pošalji nam svoju priču

 

Verification

About The Author

Pratite nas:

O Portalu:

Dani Nauke su naučno-popularni portal Ministarstva nauke Crne Gore, kreiran u saradnji sa naučnom zajednicom. Ideja za kreiranje ovog portala nastala je kao odgovor na veliko interesovanje javnosti za festival Otvoreni Dani Nauke i potrebu da se o nauci na popularan način govori i nakon njega, tačnije 365 dana u godini.

Pin It on Pinterest

Share This

Podijeli sa prijateljima!

Sviđa vam se članak? Podijelite ga sa prijateljima!